Klen pripada rodu šarana. Zubi su mu duboko u ždrijelu i stoje u dvostrukom redu. Živi u svim pritocima Dunavskog sliva, a njegove podvrste i srodnici u cijeloj našoj zemlji. U nekim jezerima živi bijeli klen, a sitnoljuskavi u Dalmaciji. Mnoge podvrste narastu tek dvadesetak centimetara dužine pa zbog toga nije posebno zanimljiv za sportske ribolovce. No, njegova posebnost je što se može loviti gotovo tijekom cijele godine. Često ga se koristi kao mamac za krupniju ribu.
Klen je dosta pravilno i lijepo građen. Ima veliku glavu, široko i spljošteno čelo te velika usta. Po bokovima i po donjem dijelu tijela je srebrnast, a po leđima tamno zelenkast. Krupne ljuske pokrivaju cijelo tijelo i pravilno su razmještene. Leđna i prsna peraja su crnkasto zelene, ponekad crvenkaste, a prsne peraje narančaste. Tijelo mu je zaokruženo i izduženo, okretan je i vješt plivač. Plašljiv je i nije ga lako prevariti. Mamac grabi naglo i silovito. Kod nas može narasti do 4 kilograma, a raste vrlo brzo ako ima dovoljno hrane i povoljne uvjete za život. Njegov životni prostor obuhvaća veliki zemljopisni raspon, što potvrđuje njegovu sposobnost prilagođavanja vrlo različitim klimatskim uvjetima, a može se prilagoditi i zagađenijoj vodi.
Klen se najčešće zadržava na površini vode te u strujama i brzacima gdje hvata mušice i kukce. Krupniji komadi zadržavaju se u dubljim mjestima ili se skrivaju pod granjem uz obraslu obalu. Živi u gornjim tokovima, uz pastrvu i lipljane, do nadmorskih visina oko 1000 metara, u srednjim tokovima u nizinskim dijelovima velikih rijeka. Prilagođava se izvorskim temperaturama vode od 10 °C pa sve do temperature nižih rijeka do 22 °C. Brzo je sposoban za rasplod i mrijest pa se mrijeste i manji primjeri, a odlaže oko 100.000 komada ikre na šljunkovite i biljem obrasle plićake.
Klen je svejed. Mali se klenići u jatima zadržavaju u riječicama ili potocima uz šljunkovito dno. Mlađ se hrani planktonima i vodenim biljem, a poslije se spušta u veće vode uz jelovnik koji se nevjerojatno proširuje. U nizinskim vodama, gdje uz obale raste dud, višnja, trešnja ili šljiva klen će se hraniti i voćem. Kao mamac prihvatit će sve, od gliste do životinjske iznutrice, zatim žito, kruh ili tijesto. Na visinskim tokovima hvatat će peša, a niže nizvodno sitnog kedera. Napast će i žabu i punoglavca, poći će i na sir, palentu ili makarone. Privlače ga razni crvići, rovci te razni kukci, posebno skakavci i hruštevi, dobar su mamac i muhe i mušice. Dakle, u ribolovu na sveždera klena, mamac nije problem.
Lovi se na čekanje pri dnu, prigodnim mamcima ili spinanjem na varalicu. Upotrebljava se tanji najlon i manje varalice – leptiri (“meps”) broj 1 do 3, nezavisno o bistrini vode (mutnija – bijeli, bistrija žuti). Varalicu treba potezati preko brzaka i preljeva, iznad dubljih mjesta gdje klen obično vreba na sitniju ribu. Za sunčana i topla vremena zadržava se uz vodenu površinu, a kad je hladnije i vjetrovito, povlači se u dublja mjesta. U jesen, pa sve do zime, najuspješnije ćemo loviti udicom pri dnu ili potezanjem male varalice. Umjesto mušica možemo uzeti skakavca ili hrušta, zabacivati ih ispod granja i grmlja po površini vode te polagano puštati nizvodno da ih voda nosi.
Klen se ne uzgaja u ribnjacima pa ga ne možete naći u ribarnicama. Ima mnogo sitnih kostiju i, ako su komadi manji, dosta je muke pri jelu. Klen iz visinskih tokova ima izvrsno meso i cijenjen je kod sportskih ribolovaca. Ako je vrijeme toplo, treba ga prirediti za vrijeme dok je sasvim svjež, jer inače postaje suh i neukusan. Najbolje ga je odmah narezati na komade, uvaljati u brašno i peći na ulju.